Nad slikarstvom Alije Kulenovića – Slikarstvo arhipelaga sopstvenosti – Vojislav Vujanović

Alija Kulenović slika na staklu. Zašto na staklu ?

On je, prije svega, opsjednut poetskom terermanacijom predavanja, shvaćenih u najglobalnijem smislu kao vrijednosti koje se prenose bez obzira na njihova izvorišta i forme njihovih pojavnosti. Za tu teminaciju trebalo je pronaći adekvatnu metaforu, ključ njene vizualizacije, njenog opredmećenja kao istine koja se ojavljuje u vidnom polju i samog umjetnika i svakog onog ko poželi uspostaviti neposrednu komunikaciju. Staklo se pojavilo idealnim rješenjem. Svojom providnošći ono je odagnalo iz procesa vizualizacije sirovu materijalnost koja bi vizualizaciji poetskog omogućila punu manifestaciju. No, istovremeno, tom istom svojom prozirnošću iskustvein prostor se irealizira, čini bestežinskim i neopipljivim i takvom irealizacijom prostornosti poetska determinanta dugovnog predanja dolazi do rodnog prostora svoje manifestacije.

Magija vlastitog realiteta

Ali, u takvom prostoru proces oblikovnosti se ne može oslanjati na elemente racionalnog, objektivnog, izvanosobnog, već svoje izvorište mora držati u dubokoj osbnosti, u magiji sopstvene podsvijesti koja se oslobađa i tim oslobađanjem počinje emanirati svoje sadržaje, svoje realitete koji ne mogu u sebi imati bilo što iskustveno. Ono što se oblikuje u takvom prostoru jeste magija podsvijesnog, ali ne u smislu nadrealističkog automatizma, niti izokretanja realnosti da bi se svijet vidio u drugoj i drugačijoj svojoj perspektivi, da bi se postigao zahtjevan ekspresionistički naboj.

U toj magiji podsvjesnog, koja dolazi do izražaja na slikama Alije Kulenovića, jeste magija njegove sopstvene slobode s kojom pokušava uspostaviti komunikaciju, prije sve ga sa samim sobom, pa sa svijetom skrivenim u njegovoj podsvijesti i, najzad, sa svim onim elementarnostima koje su se uselile u podsvijest iz svijeta realnih zbivanja koje je ta podsvijest uspijevala očuvati u, manje ili više, realnom obličju.

I uzpravo ti elementi čine referentni sloj njegove slike, sloj u kojem možemo prepoznavati i neke činjenice iz svoje iskustvenosti, prepoznati ono što je stizalo do podsvijesti kao odziv na civilizacijske tekovine prostora u kojem se umjetnik odgojio i formirao. Dragocjeni su ti elementi jer, bez obzira na hermetičnost njegovih formi, to predstavlja otvorenu mogućnost uspostave komunikacije, u stanju smo sebe prepoznati, zapravo, prepoznati neke datosti svoje povijesti i svojih civilizacijskih datosti.

Stoga, na njegovim slikama možemo prepoznati, najčešće, religijske postulate koji određuju prostor u kojem obitavamo i kojima oformljujemo svoje civilizacijske koordinate.

Ti religijski elementi se prepliću, urastaju jedni u druge, bilo da dolaze iz arsenala islama, kršćanstva ili hrišćanstva. I, posebno je čudno da je u tome prepletu Alija Kulenović stvarao vanredne vizualne senzacije, bez ideoloških opterećenja i pokušavanja svođenja te plurimorfnosti na jednu dimenziju, dimenziju osiromašenja bogatstva prepleta mešuodnosa. I možda tome prepletu niko kod nas nije uspio naći tako skladan likovni iskaz kao što je to učinio Alija Kulenović i u ovim slikama. Bez obzira što bi se, u krajnjoj konzekvenci, moglo reći da je slikarstvo na ‘zadanu temu’ poetska magija je dostigla onaj stepen svoje izražajnosti koji on ostvaruje i na slikama gjde je sloboda imaginacije jedini djelotvorni agens u oblikovanosti slike.

Sloboda traganja za slobodom

Taj segment predstavlja glavni dio njegovog likovnog opusa, na tim slikama je sloboda komponiranja vizuelnog spektra ono što njegovom slikarstvu daje visoko mjesto u umjetničkom vrednovanju i estetičkom prosuđivanju. Zapravo, tačka u kojoj zatičemo njegovo slikarstvo jeste tačka suptilne analize vizuelne sentacije, bliska onoj suptilnosti s kojom su impresionisti oktrivali svjetlo kao bitni ključ likovnog iskustva, kao što je Kandinski u svojoj studiji o duhovnom u umjetnosti izvoorio možda najsudbonosonije istine o likovnom činu na koje se oslanjao detaljni razvoj modernog slikarstva, koje je, u današnjem trenutku, ponovo došlo do, isto tako, sudbinskog preispitivanja dalje svoje sudbine, kao jedne od mogućih civilizacijskih komunikacija sa svijetom, sa poviješću, sa misaonim prodorima u još nespoznatljive sfere.

U toj analizi vizuelne senzacije Kulenović otkriva začudne pokrete koji se manifestuju na različite načine: od nekog neobinog grafema kaligrafske činjenice, poteza koji nema svoje izvorište, niti je usmjeren ka bilo kakvoj predestinaciji, ono se oslanjaju na sopstvene ritmičke zakonitosti, ritmičke periode koji opdsjećaju na blanc vers, slobodan stih, koji se ne ustrojava prema metričkim stopama, već se usaglašava sa unutarnjim ustrojstvom čovjekova duha. Pokreti se šire prostorom slike, traju dok nas ne uvuku u svoju magiju, a onda ih nestaje da bi se ponovo pojavili i iznenadili nas ma koliko se pokušali pripremiti na to. Ta komponenta iznenađujućeg je jedna od bitnih stavki Kulenovićeva slikarstva, iznenađenje je ona blagotvornost koja nas veže za sliku i bivamo omamljeni čak i onda kada nismo u stanju iz nje iščitavati bilo što bi se smještalo u prosto naših očekivanja. Ti grafemi su ponekad tako intenzivni u svom poletu da nam se čini da će iskočiti iz rama slike, što poneke poznavaoce ovog slikarstva navoda na primisao o potrebi razmicanja samog okvira slika.

Ali se struktura njegove slike ili, bolje, njegove analize vizuelnog – ne okončava. U pozadini tih grafema, a ponekad i prelijevaći se preko njih, javljaju se plohe negeometrijske dovršenosti, slobode u svojoj oblikovnosti, mada se, ponekad, javljaju i oštriji obrubi u definiranju oblika, i te su plohe ispunjene bojom čiji je pigment doveden do krajnje svoje zvonkosti, do kristalne jasnoće. I, što je čudno, on to uspjeva sa svakom bojom bez obzira iz kojeg je registra uzimao. Ipak, najzvonkiji aspekt postiže sa crvenom bojom koja se pojavljuje dominantom u njegovom bojenom spektru. Ali, kada se opjavi i plava, ili žuta, pa čak i violetna boja, postižu svoju visoku zvonkost, zvonkost visokog registra gdje se prizori slike preobražavaju u glazbene partiture.

Najzad, ono što se, takođe, mora zapisati, u slobodnim likovnim oblikovanjima čije je izvorište u magiji podsvjesnog, duboko osobnog, neke forme se približavaju našoj fokllornoj ornamentici, sa svom njegovom zamamnošću i bogatstvom slobodnih konstrukcija. To je još jedna datost kojom se slikarstvo Alije Kulenovića nudi kao snažan umjetnički iskaz, kao visoki doseg vizuelnih senzacija, koje se mogu smjestiti u domen lirske apstrakcije u svom globalnom određenju, ali i kao slikarstvo sa snažnom ekspresijom boje. No, ono što je najvažnije, ovo je slikarstvo samosvojno, izvorno, ebz ugledanja, mada će sam slikar reći da je priklonjen slikarima – eksceentricima, na čijem je čelu Salvador Doli. Ono ne robuje unaprijed uspostavljenim shemama alij e moguće da rabi neke zasade fizičkih znanosti, u kojima je umjetnik postigao visok stepen obrazovanja.