Slika o slikaru – Adnadin Jašarević
Postavka kojom dominiraju piramide, potekla iz kicice Alije Kulenovića, inspirisana je arheološkim otkričima Semira Osmanagića, zapravo, slikar ispravno prepoznaje piramidu kao simbol, razotkriva je kao svojevrsno energetsko čvorište bosanske duhovnosti piramida ma kako da jeste zaostavština od davnine, iz vremena koje jedva pamtimo, istovremeno se pojavljuje kao savremeni artefakti jer, njena je uloga, bar visočke piramide, po svemu aktuelna.
Drevna je gradnja uznemirila mnoge duhove, uzburkala javnosti – ne samo u bosni – pa i Aliju Kulenovića koji je znao u svojim slikama sažeti davno nestale kolorite, one koje moramo vidjeti ovdje i sada, kao i projektirane, one koji mogu biti.
Fascinantna tehnika slikanja kod Alije Kulenovića dodaje ukupnom utisku kada bivate suočeni sa njegovim piramidama – utisak nestvarnog, maltene fantastičnog ovu je tehniku ugradio unazad dva deseterca rada i tokom godina posvećenih izučavanju harfa kao osnovnog načela i počela unutar fakture stvarnosti. Do sada je postavio dvadeset i jednu samostalnu te učestvovao u trideset i dvije kolektivne izložbe u Zenici, Tuzli, Sarajevu, te u Hrvatskoj i Sloveniji, Švedskoj, Švicarskoj, Austiji. Njegove slike krase mnoge domove i urede. Za novu tehniku u slikarstvu odlikovan je i nagradom, zlatnom medaljom na svjetskom bijenalu u Montrealu u jesen 2001.
Piramide predstavljaju tek vrh ledenog brijega u bogatom Kulenovićevom slikarskom opusu, ne i zanemarljiv, jer u novom opusu, nakon ciklusa slika kojima dominira nišan, o se osvjedoćuje kao autor koji nastoji sagledati onu stranu života, kao slikar onostranog, recimo iako odabire ovozemaljske simbole zagrobnog ne može mu se prigovarati kako ih ne nadilauzi.
Njegov govor kičicom otvara kapiije kroz strukturu nišana ili piramide, u tajanstvene svjetove neopipljiva ustrojstva, satkane iza gtranice što ih prepoznaju čula i refleksije onostranog što ih prepoznajemo u njegovim slikama, dakle, moramo pokušati tumačini i nećemo uspjeti, baš kao i u sličnom literarnom pothvatu, Džojsovom “Fineganovom bdijenju” čiji jezik niko do dan danas nije preveo. Ko zna, možda, poput Dzojsa i Alija Kulenović slika ptičijim jezikom, ali, ako to tako i jeste, izvjesno je da mi to nikada nećemo doznati.
